Na početku nove školske godine, učenike pripremamo za novu školsku godinu brineći da ih pripremimo mantalno, ali i opremimo knjigama, bilježnicama, priborom, odjećom i obućom.
No, upravo školska djeca trebaju i neku drugu vrstu skrbi. U našoj današnjoj emisiji otvorenog programa mi smo razgovarali o zdravlju kralježnice kod djece i mladih, te odgovorili na najčešća pitanja roditelja vezana za skoliozu – jednu od najčešćih deformacija kralježnice u dječjoj dobi. Zašto je važna rana dijagnoza, kako je prepoznati i što roditelji mogu učiniti? Odgovore donosimo zajedno s stručnjakom za fizioterapiju i rehabilitaciju skolioza po Schrothu Danijelom Bobanom.
RP: Što je skolioza i koliko je česta kod djece i mladih?
Danijel Boban: Skolioza je zakrivljenost kralježnice u stranu, ali ona nije samo jednostavno „krivljenje“ – riječ je o trodimenzionalnoj deformaciji gdje kralješci osim nagiba imaju i rotaciju. To dovodi do asimetrije ramena, lopatica, zdjelice, a ponekad i prsnog koša.
Najčešće se razvija između 10. i 18. godine života, upravo u fazi najbržeg rasta, kada tijelo naglo mijenja oblik i visinu. Statistike pokazuju da između 2 i 3 posto djece ima neki oblik skolioze. Srećom, većina tih slučajeva su blagi i ne zahtijevaju ozbiljno liječenje – dovoljno je redovito praćenje. Kod manjeg dijela djece zakrivljenost može napredovati i zahtijevati ortozu ili operaciju.
RP: Dakle, skolioza je relativno česta, ali u većini slučajeva blaga. Kako je onda roditelji mogu prepoznati kod svog djeteta. Koji su znakovi da dijete možda ima skoliozu?
Danijel Boban: Roditelji su ti koji najčešće prvi primijete nešto neobično. Ako jedno rame izgleda više od drugog, lopatica je izraženija ili je zdjelica nagnuta – to su tipični znakovi. Ponekad se vidi da djetetu odjeća ne stoji ravno, ili da pri stajanju jedno rame „visi“.
U blagim oblicima znakovi su diskretni, pa dijete može izgledati potpuno zdravo. Upravo zato su važni školski sistematski pregledi i redovite kontrole kod pedijatra, jer stručnjaci znaju prepoznati male razlike koje laičko oko često previdi.
RP: Je li skolioza uzrokovana lošim držanjem ili teškim ruksacima? Je li sve to posljedica lošeg držanja ili teških školskih torbi?
Danijel Boban: Ne, i to je važno jasno naglasiti. Loše držanje i nošenje teških torbi mogu dovesti do bolova u leđima, mišićne napetosti ili umora, ali ne uzrokuju pravu skoliozu.
Roditelji često imaju osjećaj krivnje, misleći da su propustili nešto ili da su mogli spriječiti deformaciju. Istina je da u najvećem broju slučajeva uzrok nije poznat i da oni nisu odgovorni za pojavu skolioze.
RP: Znači li to da većina slučajeva nema poznat uzrok? Što znanost danas kaže o pravim razlozima nastanka skolioze?
Danijel Boban: Da, većina slučajeva su tzv. idiopatske skolioze – uzrok nije poznat. Pojavljuju se iznenada, najčešće u pubertetu. Pretpostavlja se da kombinacija genetike, hormona i brzog rasta ima ulogu.
Unatoč brojnim istraživanjima, još uvijek nemamo jasan odgovor zašto se kod nekog djeteta skolioza razvije, a kod drugog ne. Zato je naglasak uvijek na ranom otkrivanju i praćenju.
RP: Može li skolioza biti genetska i nasljedna?
Danijel Boban: Može. Iako roditelji često kažu: „Nitko u obitelji nema skoliozu“, moguće je da je netko imao blaži oblik koji nikada nije bio dijagnosticiran. Genetika može igrati ulogu, ali nije presudna – jer postoje i djeca kod koje se skolioza pojavi bez ikakve obiteljske povijesti.
Dakle, iako nasljednost povećava rizik, ona ne znači da će dijete sigurno razviti deformitet.
RP: Kako se skolioza dijagnosticira?
Danijel Boban: Dijagnostika je višeslojna i puno više od jednog brzog testa.
Prvi korak je često sistematski pregled u školi ili kod pedijatra. Najpoznatiji je Adamsov test pretklona – dijete se sagne naprijed, a liječnik promatra jesu li ramena, lopatice ili rebra u ravnini. Ako postoji asimetrija, upućuje se dalje.
Nakon toga može se koristiti skoliometar, jednostavan instrument koji mjeri rotaciju kralježnice.
Zlatni standard je rendgenska snimka kralježnice u stojećem položaju. Na snimci se mjeri Cobbov kut, koji točno pokazuje stupanj zakrivljenosti i određuje smjer liječenja.
Kod djece se gleda i Risserov znak – on pokazuje koliko je kostur zreo i koliko će dijete još rasti. To je presudno, jer upravo tijekom rasta skolioza najviše napreduje.
U određenim slučajevima koriste se i MRI ili CT snimke, osobito ako deformacija brzo napreduje ili postoje neuobičajeni simptomi.
Sve ovo pokazuje da dijagnostika nije samo jedan pregled, već proces koji traje i uključuje praćenje kroz godine.
RP: Koliko je ozbiljna skolioza i koliko djece treba liječenje?
Danijel Boban: Većina djece sa skoliozom ne treba agresivne metode liječenja. U blagim slučajevima dovoljno je samo redovito praćenje i ciljane vježbe.
Oko 30% djece nosi ortozu – specijalni steznik koji sprječava daljnje pogoršanje tijekom rasta. Tek manji broj, otprilike 10%, treba operaciju.
Važno je naglasiti da uz pravilno praćenje većina djece živi sasvim normalan život, ide u školu, bavi se sportom i nema ograničenja.
RP: Kako izgleda liječenje skolioze kod djece koja još rastu?
Danijel Boban: Kod djece koja još rastu cilj je spriječiti pogoršanje. Najčešće se koristi ortoza – steznik. Ona ne ispravlja već postojeće zakrivljenje, ali zaustavlja daljnje. Ključ uspjeha je redovitost – nošenje i do 18–20 sati dnevno, što može biti izazovno, osobito u pubertetu.
Uz steznik se uvijek preporučuju i ciljane vježbe koje jačaju mišiće i poboljšavaju držanje. Važno je naglasiti da ortoza nije kazna, nego sredstvo da dijete izbjegne operaciju i sačuva zdravlje.
RP: Koje su najčešće vježbe i može li fizioterapija pomoći?
Danijel Boban: Da, fizioterapija je temelj konzervativnog liječenja. Najpoznatija metoda je Schroth terapija, koja koristi specijalne vježbe disanja i položaje za korekciju zakrivljenosti.
Ciljane vježbe jačaju mišiće trupa, core i leđa, poboljšavaju simetriju i djetetu daju aktivnu kontrolu
šnad tijelom. Za razliku od klasičnog „ispravljanja leđa“, ove vježbe su individualno prilagođene obliku skolioze.
RP: Koja je oprema potrebna za vježbe i može li se improvizirati kod kuće?
Danijel Boban: Osnovna oprema je vrlo dostupna – švedske ljestve, elastične trake, lopte, štapovi, blokovi ili klupica. Mnoge stvari mogu se improvizirati i kod kuće. Bitno je da dijete može redovito vježbati, a ne da oprema bude skupa ili nedostupna.
Cilj je dugotrajno održavanje, jer terapija traje godinama i mora se uklopiti u svakodnevni život.
RP: Grupne vježbe i psihološka podrška?
Danijel Boban: Male grupe vježbi pokazuju se vrlo korisnima – djeca vide da nisu sama i lakše prihvaćaju terapiju. Psihološki aspekt je jako važan jer se skolioza pojavljuje u pubertetu, kada je djeci izgled posebno osjetljiva tema.
Uz podršku roditelja i stručnjaka, djeca lakše ustraju u dugotrajnom programu vježbanja i nošenja ortoze.
RP: Što ako zakrivljenost prijeđe granice koje se ne mogu kontrolirati vježbama i ortozom? Kada je potrebna operacija?
Danijel Boban: Operacija se preporučuje u težim slučajevima, najčešće kad je Cobbov kut veći od 40–50 stupnjeva, ili kada deformacija brzo napreduje unatoč terapiji.
Cilj operacije je zaustaviti napredovanje i što više ispraviti postojeće zakrivljenje. Zahvaljujući modernim tehnikama, rezultati su vrlo sigurni i uspješni. Djeca se obično vraćaju u školu unutar 1–2 mjeseca.
RP: Kakvi su rezultati operacije?
Danijel Boban: Rezultati su u pravilu odlični. Što se ranije zahvat učini, to je zahvat jednostavniji jer se spaja manji dio kralježnice. Osim medicinskog efekta, operacija donosi i estetski – izgled leđa, ramena i tijela značajno se popravlja.
Većina djece nakon oporavka živi normalno i može se baviti sportom i fizičkom aktivnošću.
RP: Može li se skolioza spriječiti?
Danijel Boban: Nažalost, ne možemo spriječiti pojavu skolioze jer ne znamo njen pravi uzrok. No možemo je otkriti na vrijeme. Zato su sistematski pregledi u školama, pregledi kod pedijatra i ortopeda od velike važnosti.
Rano otkrivanje znači blaži oblik terapije, veće šanse za uspjeh i manji rizik od operacije.
RP: Postoje li i druge deformacije kralježnice ili lokomotornog sustava kod djece, osim skolioze, na koje roditelji trebaju obratiti pažnju?
Danijel Boban: Da, svakako. Skolioza je možda najpoznatija, ali nije jedina deformacija lokomotornog sustava kod djece i mladih. Primjerice, kod ramena i lopatica često susrećemo tzv. krilate lopatice – kada lopatica strši prema van zbog slabosti mišića ili lošeg držanja. Osim toga, postoje i promjene u držanju kralježnice. Kod djece se ponekad razvije kifoza – pojačano povijanje gornjeg dijela leđa, što roditelji često opisuju kao “grbu”. S druge strane, imamo hiperlordozu, koja znači pojačano uvijanje kralježnice prema naprijed. Najčešće se radi o lumbalnom dijelu, dakle donjim leđima, no ponekad se javlja i u vratnoj kralježnici – tada vrat izgleda pretjerano izvijeno, a glava se gura prema naprijed, što može uzrokovati i glavobolje ili bolove u vratu i ramenima.
Ranim otkrivanjem i ciljanim vježbama u velikom broju slučajeva moguće je spriječiti kasnije veće probleme.
Kod stopala roditelji mogu primijetiti spuštena ili ravna stopala, što može utjecati na hod i cijelo držanje tijela.
Na nogama se mogu javiti X-koljena ili O-koljena, odnosno koljena koja se previše dodiruju ili razmiču, a kod gležnjeva razne deformacije koje se vide kroz nepravilno trošenje obuće.
RP: Koja je poruka roditeljima djece kojoj je otkrivena skolioza ili druge deformacije?
Danijel Boban: Najvažnije je – nema mjesta panici. Skolioza nije bolest koja „zaustavlja život“. Većina djece sa skoliozom živi potpuno normalno – idu u školu, bave se sportom, druže se i razvijaju poput svojih vršnjaka.
Ključno je redovito praćenje, suradnja s liječnicima i fizioterapeutima te velika roditeljska podrška. Kada se dijete osjeća shvaćeno i motivirano, terapija ide puno lakše i daje bolje rezultate.
Radioposusje.ba (Z. Pišković, foto: Guliver/Shutterstock)
Najnovije vijesti
