Na današnji dan 17. ožujka 1914. u Zagrebu umro je Antun Gustav Matoš, hrvatski pjesnik, novelist i esejist. Središnja je osoba hrvatske moderne, pjesnik izrazito domoljubnih stihova i životnih stavova. Iza sebe je ostavio više pripovijetki i putopisa, kao i niz pjesama, od kojih se posebno ističu “1909”, “Utjeha kose”, “Gospa Marija”, „Serenada“ i dr. Najveći broj Matoševih lirskih ostvarenja potaknut je čežnjom za ženom i ljubavlju prema domovini. Poznata je Matoševa izjava da „vidje Hrvatska puno čuda, ali ne nađe štrika za toliko Juda“.
„Mnoge škole i razne udruge i kulturno umjetnička društva nose njegovo ime. Antun Gustav Matoš je bio veliki sanjar za ostvarenje i osamostaljenje hrvatske države, a povodom 109. godišnjice smrti njemu u čast posvetio sam jednu pjesmu“, kazao nam je naš Jerko Mandurić.
Matoš, čekanje i molitva
Sjedim... I sam i ne tako sam...
Sjedim i Hrvatsku svoju gledam...
Sjedim i mislim je li to ona moja sanjana
ili još o njoj sanjat moram...
Jeste, ona je i poljom i šumom...
brdima i morem...
Jeste, ona je i rijekama i jezerima...
Jeste, ona je i blagom drugim...
I kamenom i dračom...
I onim živim i divljim i pitomim...
Jeste, ona...
Hrvatska moja
i onim sirotnim ljudima mojim...
Ali, opet nije to ona moja skroz...
Ona, pravdom i pravedna sanjana i željena...
Ona, patnjom tolikom opravdana
i u krvi i u tamnici i u srcu i u daljini (tuđini) rađana...
I sjedit ću i čekat ću..
I vapit ću da ona u punini dođe
i iz zahvale i iz potrebe i tvoje i moje,
zbog onih što ih nema više
i za one što dolaze...!
Za nju te Bože molim ja!
jm@2020
radioposusje.ba (Z. Pišković, foto: Ana Smolčić)
