Ja ne vidim tko su gimnazijalci, a tko strukovnjaci.
Ja jedino vidim ljepotu i oči pune sreće.
Vidim mlade ljude pune života..
I svatko od njih može promjenit’ svijet.
Vidim da je nebitno koliko petica imaš i koju struku ideš.
Vidim da je nebitno koliko ti košta haljina.
Vidim da je nebitno koliko si platila frizuru.
Jer nema razlike.
Svi su predivni.
I zbilja nije važno jesi išao u gimnaziju ili strukovnu, jer razlike među njima nema.
Sve je u nama.
Sve je u tome koliko duboko gledaš ljude.
U njima vidim sebe.
U njima vidim oči pune snova.
I sram jer neki strani ljudi gledaju te.
I strah hoćeš past’ u štiklama.
I uzbuđenje zbog ulaska u salu.
I ljubav, ljubav, ljubav.
U njima vidim želju za životom
Prijateljstvo.
Veselje.
Jer ništa drugo nije važno..
Nikada neću shvatiti one koji prave razliku među djecom.
One koji jedne smatraju boljima od drugih.
Ili pametnijim.
A sve to pada u vodu.
I jedino je bitno da oni postanu ljudi.
Gdje god radili, živjeli.
Na kojim god radnim mjestima završili.
Najvažnije će biti da sutra mogu mirno zaspati.
Da mogu svakog pogledat’ u oči.
Da budemo ponosni jer dolaze iz našeg grada.
Sve drugo nije bitno, zaista.
Josipa Milas
Foto: općina Posušje
