Zbirka pjesama i proze pod nazivom „Zrnca postojanja“ autorice Antonije Mandurić bit će predstavljena u Posušju, u utorak 2. prosinca s početkom u 19 sati u kinodvorani. Knjiga donosi mnoštvo pjesmi i priča koje je autorica stvarala dugi niz godina - kako nam je istaknula više od trideset godina. U knjizi su samo neke od njezinih pjesama i priča. Ove odabrane koje su objavljene u zbirci, kako autorica kaže, nisu one niti najbolje po formi, rimi ili jezičnom izričaju… Na sto stranica su to one pjesme i priče koje čitatelju šalju najvjerodostojnije poruke.
RP: Idemo se najprije osvrnuti na program koji ćemo tu večer imati. Čeka nas jedan dinamičan program recenzenata, pjesama, recitacija, priča,…
Antonija Mandurić: Da, baš tako, očekuje nas bogat program. Dakle u samu organizaciju večeri predstavljanja knjige „Zrnca postojanja“ uključeno je više aktera. Ovim putem im se svima zahvaljujem od srca. Neću ih imenovati. One će se već prepoznati… Potrudili smo se da program na samom predstavljanju bude zanimljiv, oku i uhu. U pripremi imamo i neka iznenađenja… Tako da neće biti sve baš uobičajeno. Ono što mogu otkriti i s ponosom predstaviti su glazbeni gosti: naše mlade pjevačke nade, članovi pjevačke sekcije HKUD fra Petar Bakula koje sam odnedavna i sama polaznik. Oni će nas počastiti sa nekoliko odabranih izvedbi na čelu s voditeljicama pjevačke sekcije Petrom Ripić i Magdalenom Bagarić, prekrasnim mladim, talentiranim curama koje se toliko radosno daju za ovo i zrače tolikom pozitivom koja je skoro pa zarazna…
RP: Knjiga je podijeljena na dva ciklusa: „Na obali života“ i „Susret“. Što su teme o kojima ste pisali? I koje su vam od tih tema najlakše dolazile na papir?
Antonija Mandurić: Knjiga je podijeljena na dvije cjeline, ovisno o tematici napisanu ili bolje rečeno proživljenoj emociji. U prvom dijelu pod nazivom „Na obali života“ su sabrane pjesme te proza (kratke priče, osvrti) prožete raznim emocijama koje nas kroz život snađu u raznim životnim fazama, raznim situacijama, a odnose se na emocije prema drugoj osobi, prema životu, obitelji, rodnom kraju itd. Dok je drugi dio „Susret“ u kojem su također pjesme te proza (razmatranja, osvrti, kratke priče) gdje su nekako pretočena na papir moja razmišljanja, razmatranja o vjeri sa sasvim konkretnim primjerima u kojima se zapravo i velika većina vjernika ili makar onih koji tragaju za istinom, zasigurno može pronaći. A koja od tema mi je najlakše dolazila na papir? Definitivno ljubav. Prema svemu darovanome, od obitelji, prijateljstva, rodnog kraja, života, a dakako i prema Onome koji nam je sve to darovao…
RP: Rekli bi da su sve pjesme i proze isključivo na temelju osobnih iskustava?
Antonija Mandurić: Pa nisu sva djela temeljena isključivo na osobnom iskustvu, iako dosta njih jeste. Ali na temelju proživljene emocije, jesu definitivno. Vodila me je uvijek poruka koju želim poslati. Primjer za to je recimo moja kratka priča iz 2018. pisana ikavicom pod nazivom Zbogom grade moj koja pomalo dramatično opisuje odlazak u tuđinu. S obzirom da i sama imam to iskustvo, ali isto tako imajući priliku kroz desetak godina života u inozemstvu susresti se sa dosta osoba i obitelji koje su bile primorane na odlazak u tuđinu, osobito kad odlaze cijele obitelji, to zaista je jedno unutarnje dramatično iskustvo. Neizvjesnost, strah, tuga pa rekla bih i osjećaj krivnje što se otići mora. Tek je mali dio onih koji su otišli radi iz radoznalosti tj. bez velike potrebe. Većina ipak, rekla bih, spada u prvu kategoriju. Bogu hvala da se taj trend odlaska čini se i zaustavio, a još k tomu svjedočimo i sve većoj tendenciji povratka naših obitelji.
RP: Vidimo i uz svaku pjesmu godinu nastajanja. To nam je zanimljivo vidjeti. Sigurno i vama je zanimljivo prisjetiti se kakvo je stanje duše bilo u mladosti... Knjiga je retrospektiva života, zanimljivo je primijetila recenzentica Marija Lovrić.
Antonija Mandurić: Pa ako je stanje duha mladost onda proteklo vrijeme nema ništa s tim, dakle duh je bitan. A duh je mlad! Spomenula bih jednu anegdotu vezanu uz ovo pitanje. Djevojka koja je radila grafički dizajn knjige priupitala me, nakon sto je započela raditi na knjizi: Je li mi ovo prva knjiga koju izdajem ili? Rekoh, da prva mi je knjiga. Veli ona, pa vidim tamo pored nekih pjesama da su napisane tisuću devetsto neke, pa rekoh što to nije već prije objavljeno. Dakle, ne da je prošlo stoljeće već i tisućljeće. Al' evo, šalu na stranu, pisanje jeste zbilja moja velika ljubav još od rane mladosti. Sve napisano, bilo je za moju dušu i nisam uopće ni razmišljala o objavljivanju tih dijela, pogotovo dijela iz nekih ranijih godina. U zadnje vrijeme počela sam s pisanjem nečeg malo drugačijeg, a sve ovo od prije mislila sam da će ostati zauvijek u dnu ladice. Međutim, bila sam u više navrata ponukana na objavljivanje knjige od strane drugih spisateljica, a ponajviše od spomenute recenzentice Marije Lovrić. Bila je uporna i evo, uspjela je…
RP: U svojoj recenziji, don Ilija Drmić zapaža mnoštvo pjesama duhovnoga karaktera, te ih ocjenjuje kao lijep put vjere i duhovne mudrosti... Zdrava duhovnost – svi se volimo hvaliti da je imamo, ali vrlo često vidimo da je ipak malobrojna. Vi ste od don Ilije dobili jako lijep kompliment…
Antonija Mandurić: Lekturu su odradili zaista temeljito i hvale vrijedno gospođa Radica Leko i Marija Lovrić te već spomenuti don Ilija Drmić koji je odradio je recenziju te lekturu. Zdrava duhovnost je svakako put na koji se uvijek trebamo nastojati vraćati. Zahvalna sam neizmjernom Bogu da sam kroz dugogodišnji hod uz Mali tečaj radosnog kršćanstva Kursiljo imala priliku tim putem hoditi i na taj put se uvijek iznova vraćati. Prava snaga zdrave duhovnosti velikim dijelom, rekla bih, leži upravo u zajedništvu. Citirala bih često Pokreta za radosno kršćanstvo: Tražih Boga i ne nađoh Ga. Tražih sebe i ne nađoh se. Pođoh k bližnjemu i tu smo se troje našli.
RP: Osim književnosti, vaša ljubav je i dramska umjetnost. I u tom kontekstu imate nekih planova…?
Antonija Mandurić: Ljubav prema dramskoj umjetnosti prisutna je još od ranog djetinjstva, od igre sa lutkama. Kako sam najmlađe dijete u obitelji, a između mene i starije sestre je šest godina razlike, tako da u jednom periodu nisam imala društvo za igru kod kuće. Sjećam se da sam se često igrala sama i tu bi proradila mašta, tako da vjerujem da se već tu počela rađati ta ljubav prema glumi. Prvi angažmani po tom pitanju krenuli su prije nekih 15-ak godina u sklopu Malog tečaja Kursilja, gdje su spontano krenuli igrokazi koje sam na različite prigodne teme osmišljavala te u kojima sam i glumila. Zatim za vrijeme svog boravka i rada u inozemstvu, kroz osam godina bila sam angažirana volonterski u Župno-pastoralnom vijeću u Hrvatskoj katoličkoj misiji Main Taunus Hochtaunus. Između ostalog i u radu s najmlađima – zajedno smo osmišljavali i uvježbavali igrokaze, recitacije itd. E sad dolazimo i do planova. Dakle, u sklopu HKUD Fra Petar Bakula, kroz razgovore sa predsjednicom Antonijom Bašić te Ivanom Galić koja je već angažirana na tom području, došli smo do zajedničke ideje da u okviru društva pokrenemo i novu glumačku sekciju za djecu, polaznike društva gdje bismo Ivana i ja naravno volonterski i amaterski – jer je bitno naglasiti amaterski – s djecom priređivali igrokaze. Nadalje tu smo se dotakli i još raznih ideja npr. njegove tradicionalnih ručnih radova, gdje bismo recimo mogli uključiti i naše bake jer su one prava riznica znanja kad su u pitanju tkanja, prela, pletiva, stari napjevi, pričice itd. Zamislite samo radost jedne bakice, koja bi svoje znanje mogla prenijeti na mlade generacije, osjetiti vlastitu vrijednost i uvažavanje, doživjeti radost susreta. Jako puno ideja i mogućnosti se tu otvara, ali evo planiramo krenuti početkom naredne godine, polako, korak po korak i uz Božju pomoć sve će biti onako kako i treba biti.
Radioposusje.ba (Z. Pišković)
Najnovije vijesti
